Kritika: smisao i besmisao

Riječ kritika izvorno dolazi od starogrčke riječi koja znači sposobnost prosuđivanja, prosudba, ocjenjivanje.
Kritika, prema Aristotelu ne bi trebala biti samo primjena neispitanih estetskih načela, već bi trebala obratiti posebnu pozornost na cjelokupno djelo i njegovu funkciju, itd…
No, kada je izvjesna priča već ispričana, bilo u obliku proze ili poezije, čemu onda druga priča na priču ili ono što se zove kritika umjetničkog djela?
Književno djelo kaže ono što ima da kaže. I ako je dobro izvedeno, ili ispričano, o idejama i događanjima – ako ih ima – u djelu – može se razgovarati u smislu izražavanja impresije a ne pričanja nove priče, priče na priču – kritike.
Ako je djelo loše – o njemu se nema što da se razglaba niti je važna impresija već je smisleno takvo djelo ostaviti tamo gdje jeste kakvo jeste.
Često se nailazi na definiciju da je kritika vrednovanje književnog djela… Problem nastaje kad se shvati da se ne shvaća, da se ne poima da:
književno djelo samo sebe vrednuje kvalitetom ili nekvalitetom i da je besmislena treća strana koja se ubacuje da prosuđuje nešto što sama nije u stanju proizvesti, nešto za što nema talenta, pa samim time riječi kritičara spadaju u puste glosolalije. Ovdje se isključuje davanje mišljenja pisaca o djelima drugih pisaca, jer to se ne može nazvati onim što se uobičajeno smatra kritikom čak i kad se to “mora” tako nazvati. Razlog je jasan.
Besmisao kritike koja se još uvijek uporno drži na životu pričajući priču na priču i to nikako ne može naći opravdanje o praktičnosti ili vrijednosti iste. Kao kad bi netko tko koja nema pojma s kiparstvom pristupio kiparu i bacio se na procjenu njegovog djela i slično.
“Književna kritika je najuobičajeniji način na koji pristupamo književnosti: ona se, uglavnom, bavi pojedinim književnim djelima, čita ih, ocjenjuje i tumači. Služi kao spona između književnog djela i njegovih čitatelja. Ta procjena može biti estetska (koja daje ocjenu umjetničke vrijednosti djela), idejna (koja prosuđuje o idejnim značenjima djela), etička (koja prosuđuje o moralnom stavu djela), didaktička (koja procjenjuje upotrebljivost djela u odgoju i obrazovanju mladih). Međutim, samoj prirodi književnog djela najprimjerenija je ona kritika koja svoj pristup prilagođava unutarnjim svojstvima samog djela (tzv. imanentna kritika, ili “unutrašnji pristup”) – Zdenko Lešić. (Književni povjesničar i teoretičar, kritičar, esejist, prozaist i prevoditelj)
Ovakve definicije su najčešće, sliče jedna na drugu i vode istom cilju: negativnom kritiziranju, mada, naravno postoji i “pozitivna krtika” mada ostaje pitanje kako ona sama po sebi može uopće biti pozitivna.
Da li je zaista potrebno kvalitetnom književnom djelu sve gore navedeno kad ono, kako je jasno, sve samo odradi samim svojim postojanjem?